Sažetak projekta
Kao najstarija hrvatska dijaspora, Hrvati iz Janjeva regionalna su hrvatska manjina u Republici Kosovo.
Prema povijesnim podatcima oni su potomci trgovaca i rudara iz Dubrovnika i okolice koji su tijekom 13. i 14. stoljeća naselili Kosovo. Nakon gotovo sedam stoljeća bivanja na Kosovu uz nerijetko zahtjevne izazove koji su ih pratili na širem društvenom, vjerskom i kulturnom području, u 20. stoljeću, kroz različite vremenske periode, započeo je njihov povratak u više mjesta u Hrvatskoj. Većina ih se vratila u Zagreb i njegovu okolicu te sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća u Kistanje, u Šibensko-kninskoj županiji.
Dragutin Glasnović, Janjevo (1998)
Cilj projekta je znanstveno istražiti prošlost i sadašnjost nacionalnog i vjerskog identiteta u Hrvatskoj te time senzibilizirati javnost u širem društvenom, obrazovnom i kulturnom kontekstu.
Literatura koja postoji svoj je fokus stavila na povijesni aspekt njihova života u Janjevu. Stoga se ovim višegodišnjim projektom kroz istraživanje literature, arhivske državne građe, privatnih arhiva i drugih materijala te kroz provođenje polustrukturiranih dubinskih intervjua tijekom prve faze projekta želi dobiti uvid u stavove i sjećanja ispitanika/sudionika o nekadašnjem životu u Janjevu. Osnovni cilj projekta utemeljen je na znanstveno-istraživačkom području s posljedično očekivanom senzibilizacijom u širem društvenom, obrazovnom i kulturnom kontekstu. Stoga se očekuje da se dođe do saznanja o tome kako je izgledao proces prilagođavanja na novu sredinu u Zagrebu i drugim mjestima u Hrvatskoj te kako izgledaju njihovi sadašnji životni uvjeti. Kako bi se došlo do novih i aktualnih podataka u projekt će se uključiti ispitanici/sudionici različitih naraštaja i profesija. Nastojat će se, također, sadržaj projekta i njegove ciljeve predstaviti na skupovima znanstveno-stručnog predznaka, u znanstveno-stručnoj literaturi, pisanim i digitalnim medijima, društvenim mrežama, skupinama civilnog društva kao i na potencijalnim kulturnim i vjerskim događajima i susretima. Time bi se i široj javnosti omogućilo osvješćivanje i upoznavanje sa životom naše najstarije dijaspore kao i njihovog dugo očekivanog povratka u Republiku Hrvatsku.
Hrvati iz Janjeva
Nakon sedam stoljeća čuvanja identiteta izvan domovine, povijesni put janjevačkih Hrvata danas se zatvara povratkom u Hrvatsku, dok ih je u samom Janjevu ostalo tek stotinjak.
Prije više od sedamsto godina, krajem 13. i početkom 14. stoljeća, Hrvati su iseljavali prema istočnim krajevima, a jedan od pravaca išao je prema Janjevu, današnjoj Republici Kosovo. Na taj prostor došli su iz Dubrovnika i njegove okolice preci Hrvata Janjevaca. Prvi i najstariji pisani spomen Janjeva i njegovih stanovnika pismo je pape Benedikt XI. iz 1303. godine barskom biskupu Marinu u kojem ga ovlašćuje da postavi upravitelje u nekoliko župnih crkava, između ostalih u i župnoj crkvi sv. Nikole u Janjevu. Dubrovčani, koji su od 13. do 16. stoljeća bili nadaleko poznati kao vrsni trgovci, dolaskom u kraj izuzetno bogat rudama te zlatom i srebrom, svojim su požrtvovnim radom i poduzetničkim duhom ali i mudrošću djelovali na gospodarski razvoj kraja kojeg su naselili. Time su Janjevu zasigurno dali neizbrisiv pečat, a oni sami su postali najznačajnijim gospodarskim čimbenikom tog dijela Europe.
Naseljavanjem Janjeva stanovnici, Janjevci i nadalje su održavali čvrste veze s Dubrovnikom te su kao građani Dubrovačke Republike sve do 17. stoljeća i dolaska Osmanlijskog carstva uživali sva prava koja su vrijedila unutar Republike. U vrijeme Osmanlija postojali su pokušaji islamizacije Hrvata iz Janjeva, a kasnije se ovo stanovništvo našlo na udaru albanskog i srpskog nacionalizma. No usprkos izazovnim vremenima Hrvati su opstali u Janjevu te su sačuvali svoj nacionalni i vjerski identitet.
U 20. stoljeću je započeo povratak Hrvata iz Janjeva u Hrvatsku. Značajnije iseljavanje započelo je u drugoj polovici 20. stoljeća, a intenziviralo se tijekom razdoblja Domovinskog rata. Najveći dio doselio je u Zagreb, najviše u zagrebačku Dubravu pa ju je na svoj način i oplemenio te u Kistanje u šibensko-kninsku županiju, koje se naziva i „novim Janjevom“.
Do danas je na području Janjeva ostalo tek nešto više od 100 osoba.
Katolička Crkva
Ključ očuvanja identiteta janjevačkih Hrvata usprkos razaranjima bila je duboka ukorijenjenost u katoličkoj vjeri. Djelovanje svećenika i obiteljski život prožet vjerom pomogli su im da opstanu do danas.
Povijest Hrvata u Janjevu svjedoči o životnoj snazi njegovog naroda koji se je usprkos teškim vremenima održao sve do danas. Moralni i duhovni oslonac Hrvatima u Janjevu uvijek je bila Katolička crkva i katolička vjera, koja je kroz stoljeća.
Prvi spomen na Janjevo upravo je pismo pape Benedikta XI. barskom biskupu Marinu iz 1303. godine. U tom pismu papa Benedikt XI. ovlašćuje barskog biskupa Marina da postavi upravitelje u nekoliko župnih crkava, među kojima je i župna crkva sv. Nikole u Janjevu. I za vrijeme vladavine Osmanlija, nakon druge polovice 15. stoljeća, Hrvati iz Janjeva dobivali su materijalnu i duhovnu pomoć iz Rima. Iako je život u početku osmanlijske vladavine bio podnošljiv, različiti čimbenici dovode do razaranja i stradanja stanovništva. Katolička zajednica Hrvata u Janjevu tada se naglo smanjuje. Unatoč tome, Janjevo ostaje važno crkveno središte – čak i sjedište skopskih nadbiskupa sve do 19. stoljeća. Naime, župna crkva sv. Nikole bila je i prijestolnica skopskog nadbiskupa. Čini se da se u tom kontekstu može potvrditi činjenica da je povijest Janjeva istodobno i povijest Katoličke crkve u tim krajevima.
Svećenici, koji su tijekom stoljeća djelovali u Janjevu, ključ su očuvanja identiteta Janjevaca. Sam obiteljski život bio je duboko prožet religijom. Temelj vjerničke zajednice činili su svakodnevna molitva, redoviti odlasci na misu i snažno štovanje svetaca poput sv. Nikole (zimskog i ljetnog), sv. Sebastijana te Velike i Male Gospe kada su Janjevci odlazili u svetište Gospi Letničkoj, oko 60 km udaljenoj od Janjeva.
